Testiranje na rotavirus prvenstveno uključuje otkrivanje virusnih antigena, nukleinskih kiselina ili virusnih čestica u fekalnim uzorcima. Uobičajene metode uključuju detekciju koloidnog zlatnog antigena, PCR detekciju nukleinske kiseline i elektronsku mikroskopiju. Specifičnu metodu treba izabrati na osnovu kliničkih simptoma i laboratorijskih uslova.
Uobičajene metode detekcije
Detekcija koloidnog zlatnog antigena (brza detekcija)
Princip: Ova metoda koristi koloidno zlatnu test traku označenu specifičnim antitijelima za identifikaciju antigena rotavirusa u izmetu.
Procedura: Mala količina fekalnog uzorka se pomeša sa razblaživačem i doda u test traku. Rezultat se određuje pomoću traka u boji (pozitivni rezultati pokazuju dvije trake) nakon 15-30 minuta.
Prednosti: Brz, jednostavan za rukovanje i niska cijena; pogodan za ambulante ili ustanove primarne zdravstvene zaštite.
Ograničenja: Niska osetljivost (otprilike 80-90%); mogu se pojaviti lažni negativni rezultati; ne mogu razlikovati podtipove virusa.

PCR detekcija nukleinske kiseline
Princip: Detekcija se postiže amplifikacijom fragmenata gena specifičnih za rotavirus- (kao što su geni VP6 i VP7).
Procedura: Virusna RNK se ekstrahuje iz fecesa, reverzno transkribuje u cDNK, a zatim amplificira PCR-om. Rezultati se analiziraju elektroforezom ili fluorescentnim sondama.
Prednosti: Visoka osjetljivost (blizu 100%), može razlikovati virusne podtipove (npr. G, P), pogodna za epidemiološke studije.
Ograničenja: Zahteva specijalizovanu opremu i tehničare; visoka cijena; dugo vrijeme obrade (otprilike 4-6 sati).
Enzimski{0}}imunosorbentni test (ELISA)
Princip: Koristi enzim{0}}obilježena antitijela da se vežu za virusne antigene, kvantificirajući detekciju kolorimetrijskom reakcijom.
Primjenjivi scenariji: Scenariji skupnog pregleda uzoraka ili istraživanja.
Opservacija elektronskom mikroskopom
Princip: Direktno posmatra čestice rotavirusa (obično u obliku -točka) u fekalnim uzorcima.
Ograničenja: Skupa oprema, složen rad; rijetko se koristi klinički.